Piperski prostak koji bleji o svom gospodstvu

Piše: Marko Vešović

Kad sam mu čitao pjesme pisane u Zagrebu skužio sam da je Jevrem, u crnogorskoj poeziji, Draga Mašin čijim trudnoćama aplaudiraju kao pravim, ali i da su moje patnje u Sarajevu bile pičkin dim u poredbi sa patnjama Lekinog Malog kome je u Poglavnik dao stan na Ilici i auto sa vozačem-tjelohranitljem, stavio ga kao general-bojnika na platni spisak svog Mistarstva rata, čime se Žbir u Crnoj Gori javno hvalio, i objavio mu 17 knjiga, pa ipak u jednoj emigrantskoj pjesmi veli: „Skoro ćeš s prosjacima i psima / izvan grada prebirati smeće“. Kad je ono najgore u Montenegrinjcima poželjelo da se utjelovi i prohoda na dvije noge, obuklo se u Jevrema Brkovića

Jevrem Brković, zvani Špijun iz Pipera, u Crnogorskom knjževnom listu je napisao: „Marvova lažna sarajevska moralna veličina“. Zvao me „Marvo“,j er mu to bio glavni argument u polemici sa mnom u dane kad je, po povratku iz Zagreba, postao drenovak Mila Đukanovića i devetao ljude u listu koji je finansirao Milo, a glavni urednik i vlasnik bio mu je Jevrem.

Brzo sam shvatio da je Žbir u pravu: moja moralna veličina mora biti lažna, jer pravu veličinu nećeš steći ako sa kćerkicom i ženom ostaneš u opkoljenom gradu, bez struje, vode i hrane, da pod granatama 44 mjeseca govoriš i pišeš protiv Paljana. Uslov za stvarnu moralnu veličinu je rad za Udbu koja je Jevremove napore “plaćala koliko nikad nije ni za kakvo dobro djelo platila”, što bi rekao Šiler, i samo ako si bivši špijun koji je pisce slao na robiju i pred Momom i Milom klisneš u Zagreb da se vozikaš Franjinim kolima, faćkaš mlade trebe i, uz vinček u “divnoj kafani Matoš na Jelačićevom trgu”, pišeš o svojoj Golgoti, možeš izrasti u “moralnu piramidu”, kako je Žbir po povratku u Crnu Goru sebi tepao, ali nije precizirao je li, služeći Tuđmanu, postao Keopsova, ili neka od nje skromnija piramida.

ŠAMPION U PATNJI

O njegovoj književnoj i moralnoj veličini svjedoči hrpa knjiga koje je naškrabao u Zagrebu, a pošto ističe da je prvenstveno pjesnik, osvrnuću se na nekolike pjesme iz ciklusa „Pod nebom konavoskim“ iz knjige „Pjesnik ili Hamlet u progonstvu“, naslov koji kaže da je uloga danskog kraljevića najmanje što je sebi dugovao bivši saradnik dvije Udbe: srpske, pa crnogorske.

Šta je vidio u Konavlima? Ništa posebno. Svojom osobom sebi je zaklonio pejsaž: zauzet ispoljavanjem moralne veličine, nije imao kad gledati okolo. Kad u pjesmi „Viđeni pakao“ kaže: “Zagledan u pejsaž spaljene zemlje: Sve stutnjelo, sprženo, zgorjelo!”, ne znam šta bih sa tom drljotinom gdje gomilā riječi istog smisla, jer stutnjeti je što i spržiti, spržiti je što i zgorjeti, zgorjeti je što i spržiti i stutnjeti, a pošto je smisao sva tri glagola već sadržan u sintagmi “spaljena zemlja”, ovaj rafal istoznačnih riječi nije tu da saopšti nešto već da sakrije Ništa koje zjapi iz ovih stihova i iz cijele pjesme.

Ili kad kaže: “Jesu li to skupa Avari i Huni / Konavlima prošli na istim konjima?” – teško je vjerovati da je montenegrinjsko rušilaštvo bilo ravno avarskom i hunskom zajedno, ali “šta smeta ako čovjek pomalo deklamuje”, rekao bi Dimitrije Karamazov. U sljedećoj strofi Žbir ih zove “odrodima roda”, što je divan pleonazam koji stihove o Avarima i Hunima čini jeftinijim nego što bi morali biti: to nisu odrodi već pravi Montenegrinjci koji su išli u Konavle da podvizima ”učine rodu glas“ nošeni stoljetnim pljačkaškim moralom, to rušilaštvo ide iz srčike nacionalnog bića, i neukusna je priča ovog nacoša o “odrodima roda“, mada je taj pleonazam krasan. Na Dubrovnik je išlo 30 000 dobrovoljaca, a statistike kažu da države, u ratu, mobilišu 8-10% stanovništva, pa vi vidite jesu li bili odrodi.

Žbir nije došao da svjedoči o onom što su dobrovoljci radili u Konavlima već o svojoj patnji zbog Konavla: “O, strašna moja noći konavoska, / Poponoćno crno mučilište! / Bilo šta pokušam, sve je dockan, / Nikog ko mene Konavli ne tište”. I urođenika iz amazonske prašume ganula bi ova šuplja retorika, jer Žbirova duša je zaista bila u nezavidnoj situaciji, a ovo veli insan koji vjeruje da je veliki pjesnik, što po njemu znači biti sposoban za gigantske patnje, i uz to je rasan predstavnik plemena sklonog rekordima: došao je na zgarište da sebe proglasi šampionom u patnji zbog Konavla, kao što je 1979. u jednoj sarajevskoj kafani nastupao kao šampion u patnji zbog zemljotresa u Crnoj Gori.

U ciklusu „Pod nebom konavoskim“ Žbir svoju moralnu veličinu “kedrom zamočenim u Vezuv slika na nebeskom svodu”, što rekao onaj Njemac, zato su te pjesme poluprazne kao cigarete koje smo pušili za vrijeme opasade Sarajeva, zato prva tri stiha ove strofe ne kažu ništa, jer četvrtom služe kao postolje, kako bi se što dalje vidio spomenik njegovom ”tištanju”.

Taj pogrebnim glasom zbori o Konavlima kao grobnici gdje je sahranjena stoljetna prdnjava Montenegrinjaca o sebi, a Žbir je, nad tom grobnicom, istodobno žalosna vrba i kip Čojstva i Junaštva. Tu je da na bini pati, a ne da otkrije značenje te patnje i, očekujući da mu vjeruješ na riječ, ne kuša da te književnim sredstvima uvjeri u patnju, ili otkrije smisao tog što osjeća. Prva tri stiha su tu da pripreme veliki gest, to je pjesnik velikih gestova, a ne emocija: vjeruje da ćemo pred stihom “nikog ko mene Konavli ne tište”  ostati paf, ali se do velikih osjećanja ne dolazi napuhivanjem već preciznim artikuliranjem njinog smisla.

U pjesmi „Svud Konavli“ Žbir kuša biti misaoni pjesnik: “Ispaštat tuđe grijehe teže je / Nego palikuća i pljačkaš biti”. Cilj svega što je u ratu o sebi sročio u “divnoj kafani Matoš na Jelačićevu trgu“ jednostavan je: negodovanjem pokazati da ima dušu koja se nadmeće s najosjetljivijim seizmografskim iglama, te ne čudi što mu je u ratu bilo teže no ikom. A pošto je Žbir čeljade mimo drugu i pošto u njegovim knjigama, posebno u pjesmama, sve služi ilustrovanju njegove izuzetnosti, ne bi trebalo sumnjati u njegovu sposobnost da “ispašta tuđe grijehe”, jer to ispaštanje je vrlo fotogenično. Marko Darinkin sumnja.

ČORBINE ČORBE ČORBA

Kad u pjesmi „Pod suncem konavoskim“ kaže: “Iznutra ko nikad postiđen, / Ko nikad i ni pred kim”, unatoč prejakom jeziku, vjeruješ mu, jer treba stidjeti se zbog onih koji ne znaju šta je stid, ali sumnjam u sposobnost da “ispašta tuđe grijehe” i ne prihvatam laž da je Žbir piperski Isus: kušajući da svoje “ispaštanje” kaže aforističnim jezikom koji će mu dati filosofsko dostojanstvo, pravi lažnu sentencu, jer teško je orati i kopati, a prelako je biti “pljačkaš i palikuća”. Da si ološ koja je palila i pljačkala Konavle pitao zašto se odala tom zanatu, odgovorili bi kao Andrićev Hamza telal: “Jer od njega nema lakšega!” Stihovi: ”Ispaštat tuđe grijehe teže je / Nego palikuća i pljačkaš biti” bedna su deklamacija osobe male pameti, to nije poezija već teatar: gle koliko patim! Otišao je u Konavle da ispolji moralnu veličinu, a kad je, kao njenu potvrdu, naveo “ispaštanje tuđih grijehova”, okliznuo se na ledu i tresnuo zadnjicom na tle, a okle led u Zagrebu 1. 9. 1994. kad je ova pjesma napisana?

Šalim se. Kriv je Njegoš, čuven sa svojih aforistički stegnutih maksima i svaki Montenegrinjac, kad sjedne filozofirati u stihu, rizikuje da ga proglase Njegoševim epigonom, pa je htio izbjeći tu opasnost, zato je lažna maksima “Ispaštat tuđe grijehe teže je / Nego palikuća i pljačkaš biti” dokaz da je rekao sebi: pisaću što je moguće lošije da me ne osumnjiče da oponašam Njegoša. I što da ga oponaša kad ga je, zbog srbovanja, izlemao u pjesmi koja ne vrijedi lule duhana, a meni je ostalo jedino da sročim četiri stiha: „Vladiko, od tvoje Crne Gore / Ne ostade ni jeka jekina./ Ali to je ništa. Ima gore: / Šamara te i biza Lekina.“

Po povratku u Zagreb, bol zbog Konavla nije minula: “i noćas krevet pakleno tijesan, / ko da je ložnica vukodlaka zlih”. Nije mu dovoljno reći: “ko da je ložnica vukodlaka”, jer ih dijeli na zle i dobre. Opet se zezam. “Zlih” je napisao zbog rime sa “njih”, ali i da stvar naduva: epitet “zlih” jedno je od sijaset njegovih oruđa za retoričko napuhivanje doživljaja.

Zatim veli: “Stud nesanice od viđenog pakla, / ure se nesna kao ose roje. / Opraštam zmiji koja bi me takla, / Otrovnim zubom, kao nekad što je”. U posljednja dva stiha pojebali su mu se prezent i kondicional: oprašta zmiji ono što bi mogla da mu uradi, zato je trebalo reći: “Oprostio bih zmiji koja bi me takla”, ali bi onda u stihu imao dva sloga viška, a belajisanja sa vezanim stihom važan su biljeg Žbirovog pjesništva. Kad se njegov iskaz napiše kako bog miluje: “Oprostio bih zmiji koja bi me takla, otrovnim zubom, kao nekad”, pokaže se da su riječi “što je” tu zbog rime sa “roje”.

I zašto kaže “nesanica” i “nesan” kad je to isto? Sabrana djela tog skribomana puna su ovakvih ponavljanja. Da je kazao: “Stud nesanice od viđenog pakla / I časovi se kao ose roje”, bilo bi mnogo bolje, jer smisao drugog, tijesno vezan sa nesanicom u prvom stihu, djelovao bi kao razrada njene sadržine i taj dvostih bi ličio na poeziju, ali Žbiru je važno reći i “nesanica” i “nesan”,  insistira na nespavanju, jer je to dokaz njegove potresenosti, zato je “nesanicu” morao pritvrditi “nesnom”, a šta ga briga za jezik, za stil i, na koncu, za poeziju.

Zatim veli: “Kaplju kaplje znoja iz svake pore, / Dođe nesvjestica i sve mi smrači: / Konavli noćas u meni gore – Kuću po kuću pokrivam i klačim!” Nije morao reći da nesvjestica “sve mu smrači”, ona jedino to i umije, ona smračuje po službenoj dužnosti, a ove prazne riječi tu su radi rime sa “klačim”. I znam zašto mu “kaplju kaplje”: u njegovim pjesmama  postoji “poraz porazni”, “stara starost”, “čulna čula”,“vječna vječnost”, “divlja divljina” “prognani prognanik”, “suzna suza”. U njega ćete naći “ale alave”, “najmoćniju moć”, „najgrješnije grijehove”, “najdemonskije demone”, a kad “iz neba tamne šume vise / u tom čudu čudo osjeti se”, jer šta u čudu i može osjetiti do čudo, Žbir nikad ne ide toliko daleko da u čudu osjeti nečudo, natčudo ili potčudo, pretčudo ili postčudo, već samo čudo, jer zna da “u tišini čudna čuda bruje, / najčudnije čudo osluškuje”. U njega “početak će u samom početku / izgorjeti u sopstvenoj klici”, a pošto početak ima svoj početak, a ovaj opet svoj početak, to jest “sopstvenu klicu”, dobili smo početkovog početka početak.

U njega se u nebo “seli soj ukletog soja” jer “kreće veliko kretanje” i otud “sve mogu mrtvi boljševici kao mrtvi”. Soj soja što kreće veliko kretanje mrtvih koji su mrtvi dokaz je da je ova magarica jezički mag. U njega ima “nebo nebesko” i “nebo u nebu pustinje”, čak “nebo u nebu nebesa obnavlja”, što potvrđuje njegovu “prevratničku maštu”, kako hvali sebe: da početkovog početka početak ne bude bez društva, dodaje nebovog neba nebo, jer pravi čorbinih čorbi čorbe vjerujući da je to poezija.

U njegovu jeziku tijelo je “u gomili nagomilano”, “logori su se ulogorili”, “obruč se uobručava”, Žbir se “skitnički poskito”, “mržnja ga mrzi”, na njega “sile i zakoni” djeluju “po ne znam kakvim silama i zakonima”, a pute kad silama i zakonima skribomanije u njegovim knjigama koje su pisali bolesnik i polupisac. Taj i takav bednik me u CKL nazvao skribomanom.

U njega je “sve žalosno, od žalosti žalosnije”, a “žaljenje je što i žalost, žalba“, čak tvrdi da je “kamen kameniji od kamena”, što zna da bude, jer se priroda ne boji tautologija, a kad se jave u Žbirovim pjesmama, dokaz su da ga je Željko Goveče u Vestima s pravom proglasio „najvećim crnogorskim pjesnikom 20. vijeka“. I jest najveći pjesnik čiji “damari damaraju“, nebo se “širom širi”,  a njemu prijete da će ga “na komade raskomadati”, kao “najplašljivije čeljade plašljivo”, jer u skribomanskoj žurbi ne zastaje da dotjera stil koji, poznato je, počinje od sinonima, to jest da napiše: “damari biju” ili “kucaju”, “nebo se širom otvara”,  “na komade isjeći” ili “na parčad raskomadati”, ali ga ne kušam podučavati pisanju,  za to je kasno, a i ko sam ja da pisanju učim Barda koji je “već sasvim povijesna ličnost“, kako voli reći o sebi, pa i jest: gadarije koje je pisao o ljudima u CKL davno su ušle u povijest montenegrinjskog beščašća.

Znam zašto mu u pjesmi o nesanici  „kaplje kaplju“, ali zar baš “iz svake pore”? Iz svake, jer si je epiderm proučio pod lupom, mada mu je nesvjestica sve smračila. Posljednji stih: “Kuću po kuću pokrivam i klačim!” sadrži poeziju, ali to je biser u glibu egomanije i razgoljuje književnu laž u ostatku pjesme: bez njega, pjesma bi zvučala bolje! Ta djetinjasta slika, i u tom je njena lirska moć, kao far obasjava stihoklepačku bedu u cijeloj pjesmi.

TALENAT KOJI NESTANE IZA PRVOG UGLA

U knjizi „Špijun iz Pipera“ detaljno sam analizirao pjesmu „Intima kasnih godina“, dugu 20 stihova, i pokazao da „spada u žvrljotine sobom opsjednutog stihotvorca, izuzmemo li stihove: ‘Biti u bitku juga i strasti, / Cio u žudnji, u žuči života’, koji su istinska poezija“. Žbir me često zaprepasti ovakvim mjestima: okle ovo ovoj blesi? Ne može se, dakle, reći da se u njegovim stihovima ne javlja talenat, ali odmah nestane iza prvog ugla, ostalo su grimase: njegovo bezumno nabujalo samoljublje pred ogledalom pravi grimase misleći da je to poezija. Njegova duša hoće da je biblijska Sara koja je zanijela nakon što je ‘u nje prestalo što biva u žena’, ali se najčešće ispostavi da je hinila trudnoću kao srpska kraljica Draga Mašin.

Evo još jedna laž iz pjesama o Konavlima: “Ne mogu iz ove dadene mi kože, / Provali krik bolan iz mojih pluća: / Većeg prokletstva desit se ne može / No biti pjesnik iz zemlje palikuća”.  Ovo je napisala budala, ali motenegrinjska, zato je zabavno. Žbir bi stekao najprezrivije mišljenje o vama kad biste mu rekli da su hiljade prokletstava mnogo veće od njegovog, ali je važnije drugo: ne treba biti stručnjak za poeziju da čuješ grotesknu patetiku u ovim stihovima, jer Žbir je opet na bini sa koje mora “krikom bolnim” što dalje obznaniti šta osjeća zbog Konavla. U narodnoj pjesmi djevojka veli: “uzdahom ću svijet opasati”, a u Špijunovoj  pjesmi dlaka je falila da njegov “krik bolni” opaše planetu. Ukratko: otišao je u Konavle da bi zatim, u pjesmama, mogao serbez lagati, što cio vijek i čini.

Dreka o “prokletstvu” i “zemlji palikuća” odaje, osim male pameti, neukus i megalomaniju. Neka Žbir, koji veli da kao “pjesnik iz zemlje palikuća” živi najveće prokletstvo, pročita, ako čita išta, Brehtove pjesme o “razbojničkom narodu” i vidi i šta je veliki pjesnik i šta je gospodin, a ne piperski prostak koji bleji o svom gospodstvu. Evo komad Brehtove pjesme „Finska 1940“:

Sad smo begunci u Finskoj.

Moja se kćerkica

Uveče vraća kući gunđajući, s njom

Niko neće da se igra. Ona je Nemica i potiče

Od razbojničkog naroda.

Kad u razgovoru kažem kakvu glasnu reč,

Opomenu me na red. Ovde ne vole

Glasne reči nekoga

Ko potiče od razbojničkog naroda.

Kad svoju kćerkicu podsetim

Da su Nemci razbojnički narod,

Ona se zajedno sa mnom raduje što ih ne vole

I mi se smejemo.

Brehtu ni u peti namjera da viče u megafon kako nema većeg prokletstva no biti pjesnik iz razbojničkog naroda, jer je rođeni umjetnik koji pokazuje prokletstvo pripadanja Njemcima. Breht nije rekorderski nastrojeni Montenegrinjac dužan da prvači u svemu, pa i u prokletstvu, i ne pada mu na um da, kao Žbir, krojačkim metrom izmjeri svoje prokletstvo i nalaz obznani ubi et orbi, jer ne misli da se treba ačiti prokletstvom kao dokazom svoje izabranosti. Kad se nakon Brehtovih stihova vratiš Žbirovom prenemaganju: “Većeg prokletstva desit se ne može / No biti pjesnik iz zemlje palikuća”, zastidiš se kao da si koautor stihova koji vele: gle kako patim zbog sunarodnika palikuća!

BEŠĆUTAN KAO KAMEN

Kad sam čitao ono što je pisao u ratu, bilo mi je jasno da su Montenegrinjci žarili i palili po Hrvatskoj da bi Žbir ko konj patio. Zborio sam da se u ratu viđelo ko su Montenegrinjici, ali Žbirova sabrana djela nagnala su me da promijenim mišljenje: u ratu se viđelo ko je Špijun iz Pipera. Čitajući divne stranice koje je sročio u “divnoj kafani Matoš”, hvatao sam se za kosu, jer njegova patnja je glavno, a sporedan je rat koji je razorio zemlju, ubio 200 000 ljudi i uništio živote milionima, jer njegova patnja je psihički fenomen, a šta je pakao vanjske zbilje u poredbi sa tananim zbivanjima u duši bivšeg Doušnika? Iza njegove face, kao u Jevrema Preblagog, krije se stvor bešćutan kao kamen. I šta će siromah: svu ljubav kojom raspolaže troši na sebe i na Dukljane, pa mu za druge ne preostane mi mrva.

Kad sam mu čitao pjesme pisane u Zagrebu skužio sam da je Jevrem, u crnogorskoj poeziji, Draga Mašin čijim trudnoćama aplaudiraju kao pravim, ali i da su moje patnje u Sarajevu bile pičkin dim u poredbi sa patnjama Lekinog Malog kome je u Poglavnik dao stan na Ilici i auto sa vozačem-tjelohranitljem, stavio ga kao general-bojnika na platni spisak svog Mistarstva rata, čime se Žbir u Crnoj Gori javno hvalio, i objavio mu 17 knjiga, pa ipak u jednoj emigrantskoj pjesmi veli: „Skoro ćeš s prosjacima i psima / izvan grada prebirati smeće“. Kad je ono najgore u Montenegrinjcima poželjelo da se utjelovi i prohoda na dvije noge, obuklo se u Jevrema Brkovića.

Koji je u Crnogorskom književnom listu napisao: ”Sramno je biti Marko Vešović!” Slavno je pisce slati na robiju, slavno je biti Tuđmanov plaćenik i Milov ker, a biti Marko Vešović, koji se nikad ničim nije izbrukao, to je sramno, jer je lemao Doušnika godinama slavljenog u tabloidu Vesti, gde je njegov sin Balša urednik za kulturu, i gdje je Žbir najveći crnogorski pjesnik 20. vijeka, ali i najgromadnija moralna figura koju je Crna Gora imala u posljedih sto godina!

Jugosloven sam iz sto razloga, a jedan je prost: sa Špijunom, Kilibardom,  Kesedžijom i Govečetom ne bih išao na pišanje u isti klozet, a kamoli bio ista nacija, pa sam im ustupio Crnogorce na trajno korištenje. I lako li je, jeftino li je, smiješno li je, bože, biti crnogorski velikan! A ja vjerujem: ako moje najbolje pjesme ne dokazuju da spadam u jugoslovenske pjesnike prvog reda, ne treba ni da postojim kao pjesnik. Jer samo prvorazredna poezija je istinska poezija.

  1. #1 by miodrag on 18. ožujka 2020. - 13:49

    Zali Boze artije na kojima Jevrem napisa bljazgsrije,da je bar artija meksa ane luksuzna pa da se upotrebi na prakticniji nacin,in wc

VAŠ KOMENTAR:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s