Ubod zihernadlom u srce kapitalizma

Mediji Syrizu opisuju kao radikalno ljevičarsku iako grčku privredu neće prevesti iz kapitalizma u nešto drugo te iako neće ukinuti privatnu svojinu.

Grčka, Syriza, Kapitalizam, Dug, Kriza, Kamata, Alexsis Tsipras, Janis Varufakis, Andrej Nikolaidis
Pravi se džentlmen bori isključivo za unaprijed izgubljenu stvar 

Piše: Andrej Nikolaidis

Dug… Eto o čemu se pričalo protekle nedjelje.

Grčka dobila novu Vladu. Mediji je opisuju kao radikalno ljevičarsku. Iako Siriza grčku privredu neće prevesti iz kapitalizma u nešto drugo. Iako Siriza neće ukinuti privatnu svojinu. Iako Siriza ima namjeru izvoziti maslinovo ulje, a ne svjetsku revoluciju. Iako Siriza nastoji u Grčku vratiti staru, dobru socijalnu državu.

Dug ne smiješ oprostiti; jer ako oprostiš jednome, oprost će tražiti i drugi; a onda ode reketaški novac, ode reketaška moć.

Ljevica je danas postala tako teško zamisliva, čak i kada pobjeđuje, da se čak i klasični socijaldemokratski program, koji bi radikalna ljevica s početka, ili, svejedno, sredine dvadesetog vijeka s gnušanjem odbacila kao reakcionaran, proglašava za radikalno lijevi. I to s pravom. Ono što Siriza radi u današnjoj situaciji doista jeste radikalno lijevo.

Ne samo zato što je odluka da se povećaju socijalna davanja za ugrožene slojeve stanovništva danas nesporno subverzivna i progresivna (korak natrag ka državi blagostanja džinovski je korak naprijed), nego prije svega zato što je Siriza, osporivši grčki dug i odbivši “Trojku”, zapravo bocnula finansijski kapitalizam u srce. Ubod je to zihernadlom, neće sistem od toga iskrvariti i srušiti se, ali se hoće razbjesniti. Jer, to zna svaki reketaš: dug ne smiješ oprostiti. Jer, ako oprostiš jednome, oprost će tražiti i drugi. A onda ode reketaški novac, ode reketaška moć.

Mjera vanrednog stanja

Siriza slijedi teorijske radove ljudi poput Maurizzija Lazzarata, Franca Bifoa i Davida Graebera, koji je napisao Dug – prvih 5.000 godina, hit-tekst onoga što ću, u nedostatku boljeg termina, nazvati novim anti-lihvarskim pokretom. Ti su ljudi tvrdili da otpis duga mora biti glavni zahtjev bilo kakve suvisle lijeve politike. Još prije koju godinu zagrebački Zarez je, bio je to broj 343, uredio ga Srećko Horvat, objavio temat koji je predstavljao odličan uvod u ono što će, pokazaće se, postati nova politička realnost.

Ti su se autori pozivali na dugu tradiciju otpisa duga. Za Hamurabijeve vladavine, na primjer, zbila su se četiri opšta otpisa duga: 1792, 1780, 1771. i 1762. godina prije Hrista. Sada nam je, tvrdili su, nužan novi otpis duga.

Cilj je održati sistem koji će one kojima je dug oprošten ponovo, vrlo brzo, uvesti u dug.

Naravno, to nije dovoljno. Jasno je da onaj koji dug otpisuje posjeduje moć, kao i da sam otpis duga funkcioniše kao potvrda te moći, nipošto kao njeno (samo)ukidanje: njegova suverena volja nas duga oslobađa, što, dakako, ne znači da u dug ponovo nećemo zapasti. Ovdje valja parafrazirati definiciju suverenosti koju je dao Karl Šmit: suveren je onaj koji proglašava otpis duga.
Otpis duga očito funkcioniše kao mjera vanrednog stanja: kada je sistem u opasnosti, uvodi se vanredno stanje, koje se ukida kada se stanje normalizuje.

Pozivi na otpis duga koji dolaze od “trezvenih umova”, “nobelovaca”, promotera i zaštitinika finansijskog kapitalizma nikoga ne bi smjeli zavarati: tu se radi o oprostu koji ne dira u odnose koji dovode do dužničkog ropstva. Naprotiv, cilj je održati sistem koji će one kojima je dug oprošten ponovo, vrlo brzo, uvesti u dug. Otpis duga bez promjene sistema koji gura u dužničko ropstvo klasičan je primjer liječenja simptoma, ne uzroka.

‘Globalni minotaur’

Čitaoci Al jazeere mogli su u mojim tekstovima pronaći i odlomke iz radova Janisa Varoufakisa iz vremena dok vjerovatno ni on nije sanjao da će postati najveća zvijezda Ciprasove Vlade. Varoufakis se sada koška sa Njemačkom, ali, podsjetimo, on u svojim teorijskim radovima cilja drugdje. On Ameriku, između ostalog, zove “Globalnim minotaurom”. Varoufakis objašnjava kako “Minotaur” djeluje “poput divovskog usisivača, koji uvlači višak tuđe robe i kapitala”. Stalni dotok sredstava iz ostatka svijeta u SAD-u, po Varoufakisu, nalik je na žrtve koje su “Minotauru” podnosili stari Grci. On, dakle, svjetsku ekonomiju objašnjava uz pomoć mita.

Drugi vrstan mislilac, protestantski teolog Boris Gunjević (sa Slavojem Žižekom napisao knjigu Bog na mukama: obrati Apokalipse), isto čini iz religioznog diskursa. Gunjević podsjeća na tezu Waltera Benjamina: kapitalizam je oblik religijskog kulta. “1) Kapitalizam je čisti religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti; 2) Permanentno trajanje kulta uokvireno je nesputanim slavljenjem bez sanjanja i milosti; 3) Kapitalizam je jedini kult koji, umjesto pokajanja i oprosta, nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje (dakle, beskrajna akumulacija duga, op. A.N.); 4) Religijske strukture kapitalizma Boga žele prikazati kao onog koji snosi odgovornost i krivnju za sve ono što se govori i čini”, piše Gunjević.

‘Kapitalizam je čisti religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti.’

On podsjeća da Benjamin upućuje na igru riječi “kamata” i “krivnja” u njemačkom jeziku, a odnos te dvije riječi naziva demonskom ambivalentnošću. Nadalje je, kaže Gunjević, nužno primijetiti kako je ne samo kapitalizam religija, nego je i sama religija postala kapitalizam, kako u oblicima religijskog fundamentalizma, tako i new age gnosticizma.

Gunjević ovu tezu ilustruje primjerom američkih protestantskih fundamentalističkih lidera (Jerry Fowler, Pet Robinson, Jimmy Swagart, Ted Hagart), čije su “crkve” funkcionisale kao punokrvne korporacije: “Riječ je o tome da su posjedovali privatne televizije, novine, avione, izdavačke kuće, glazbene i filmske studije… te su, na posve prirodan način, usvojili kapitalističku racionalnost tržišta, u kojem je religija postala krinka za ideologiju i osvajanje vlasti, a vjernici konzumenti i mušterije koje su se pri tom morale dobro i korisno osjećati.”

Uvijek pobjeđuju negativci

Ovim dolazimo do ključne Gunjevićeve teze: “Ukoliko je kapitalizam religija kako je to rečeno, onda je potrebno napraviti još jedan dodatni korak i navedenu Benjaminovu tezu pokušati zaoštriti. Ukoliko je kapitalizam religija, onda bi vjerojatno jedino religija mogla ponuditi radikalnu kritiku kapitalizma. Kako je to moguće? Benjamin je ustvrdio kako se je kapitalizam, poput parazita, razvio unutar kršćanstva, to jest kršćanskog zapada, stoga je povijest kršćanstva ujedno i povijest parazita koji su iz njega nastali.”

Gunjeviće pledira za novu teologiju, onu koja bi radikalnom samokritikom obezbijedila istinski razornu kritiku kapitalizma. Kao autore koji dokazuju da je kapitalizam hrišćanska jeres, i ujedno nude alat za rečenu kritiku, on navodi Johna Milbanka i ostale pripadnike radikalne ortodoksije. Zanimljivost: Slavoj Žižek je napisao zajedničku knjigu kako sa Gunjevićem, tako i sa Milbankom.

‘Kapitalizam se, poput parazita, razvio unutar kršćanstva, to jest kršćanskog zapada.’

Mnogi su ljudi uložili mnogo znanja, truda (i vjere) u promišljanje boljeg svijeta. Na jednom malom dijelu planete jedna politička skupina ima priliku ostvariti nešto od njihovih ideja. Kritikovati te radnike na terenu unaprijed, ili unaprijed proglasiti poraz, najlakše je. Da – u istoriji, za razliku od holivudskih filmova, na kraju uvijek pobjeđuju negativci. Pa ipak, nemamo izbora nego biti na strani onih koji će biti poraženi. Kako je to formulisao Oskar Vajld: pravi se džentlmen bori isključivo za unaprijed izgubljenu stvar.

  1. Napišite komentar

VAŠ KOMENTAR:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s