Putinland, opasnost za čitavo čovječanstvo

Repriza Srbije iz 90-ih godina, ali sa nuklearnim arsenalom: Vladimir Putin, samodržac

Repriza Srbije iz 90-ih godina, ali sa nuklearnim arsenalom: Vladimir Putin, samodržac

Pod parolom „Vratimo se velikoj ruskoj kulturi“ kaže da se građanima Rusije zapravo predlaže da prostakluk, pijanstvo i primitivizam smatraju drevno-ruskim dostignućima i agresivno ih ubjeđuju u to da je „piti, odsijecati glave i uzimati mito od iskona bila i ostala glavna ruska karakterna osobina“. A da je sve ostalo tobože truli Zapad. Kao da se reprizira Srbija devedesetih godina u kojima je sav nacionalistički, antizapadni i anticivilizacijski ološ umislio da vodi krstaški rat za nekakve pravoslavne vrijednosti, rat protiv vrijednosti zapadne civilizacije i globalne hijerarhije. U suštini, radi se i u jednom i u drugom slučaju, u slučaju Srbije i slučaju Rusije, o zločincima sa predumišljajem, koji postaju sve opasniji što im je pozicija ugroženija. Za razliku od Srbije, u slučaju Rusije radi se o opasnom arsenalu i tragičnim mogućim posljedicama po čitavo čovječanstvo

Postoji li ijedna država na svijetu, nacija ili narod, da su ih Rusi usrećili? Nijesu ni sebe nikad u istoriji, a ne druge. U rijetkim trenucima kada su pokušavali biti dio Evrope, makar u kulturnom stvaralaštvu, dosegli su najblistavije trenutke i najznačajnije domete. Julija Latinjina piše da je sva ruska nauka, ruska literatura, ruska muzika i slikarstvo, od Lomonosova do Landaua, od Puškina do Tolstoja, od Brjulova do Musorgskog, cijela ruska kultura postala velika tek kada je postala i dio zapadne kulture. Jednom sam se javno zapitao zašto Rusija nikada sebe nije viđela kao dio Evrope, zašto je nikada nije interesovalo da se transformiše iz autoritarnog društva, samovolje, oligarhijskog ustrojstva, u zemlju moderne demokratije, ljudskih prava i sloboda. Horski me napadoše. Te oni su kultura, te nemaju oni što da uče od Evropljana, te oteće im bogastvo, te poniziće ih „kao nas“, te ovo, te ono. Pazi majku mu. Ispade da ja više poštujem Ruse od onih što izgiboše za njima od ljubavi?  Izgleda da ih oni doživljavaju kao mediokritete, nesposobne da brane svoju zemlju radom, odgovornošću, poštenjem, maksimalnim korišćenjem svojih resursa, već jedino mogu sve to sačuvati u konfrontaciji sa demokratskim svijetom, uperenim nuklearnim glavama i glavama ideologijom iščašene svijesti. Glavama iz kojih još nije izbijen imperijalni SSSR  i mozgovima ispranim najprimitivnijom ideološkom propagandom. Kao nekog ko je u doba SSSR-a često putovao u tu nezgrapnu i nesretnu zemlju, sadašnja antizapadna kampanja me neodoljivo podsjeća na vremena hladnog rata i budalasto širenje straha i stvaranja od zapada monstruma koji ni o čemu drugom ne misli do da uništi tada socijalistički raj, a danas pravoslavni, slovenski narod. Po ko zna koji put se pokazuje da je narodnjačko pravoslavlje jedino produktivno u zaglupljivanju ljudi.

Po ispitivanju javnog mnjenja u Srbiji od prije neku godinu Rusija je najveći donator kad je u pitanju novčana pomoć Srbiji. Nasuprot javnom mnjenju stvarni podaci pokazuju da je najveći donator Srbiji upravo EU, a da Rusija nije donirala Srbiji žute banke. Ne pišem ovo da bih objasnio da je i mazohizam vrsta ljubavi, već da Baćuška daje novac samo kad ima interes. Bez obzira kakve vrste bio. Davati Srbiji novac je notorna glupost jer je isti efekat  kad ga ne daješ kao da ga daješ kad je Rusija u pitanju. Opet je najveći donator. Kad Baćuška driješi kesu nekome se crno piše. Crna Gora je, takoreći, na pragu prijema u NATO. Da me bog ubije, nije mi jasno što su čekali do sad. Iako ovdašnji rusofili u svakoj svjetskoj pizdariji vide ruke Vašingtona, očigledno da to baš nije tako. Po logici stvari učlanjenjem Crne Gore u NATO Rusija gubi posljednju šansu da prismrdi obalama Sredozemnog mora. Tako da je svaki dan odlaganja prijema Crne Gore u NATO taktička glupost zapadnoevropske alijanse. Baš ne mogu da povjerujem da brinu za dio crnogorskih medija, crnogorskih izdavača i svakakve političke i NVO pestokupljevine i puštaju ih da se malo nafatiraju ruskih dolara. A oni su svi dosljedni u jednom: da ne žive na svoj račun već da uvijek imaju sponzora izvana. Mislim izvan Crne Gore. Čas je to Milošević, čas Koštunica, čas Tadić, čas tovariš Vladimir. Može i novac EU. Malo foliranja ugroženosti, nepodnošljive patnje pod režimom Mila Đukanovića, nekoliko zapaljenih auta, i eto grantova. U Crnoj Gori se može živjeti i sa tiražom od nekoliko stotina. Čuj živjeti? Obogatiti se. Sve udarajući se u junačka prsa i punih usta morala.

Podgorički Dan se razradio u posljednje vrijeme. Samo sipaju ekskluzive. Prvo su ustanovili da je Vlada lažno prestavila izvještaj agencije IPSOS o nivou podrške NATO integracijama u Crnoj Gori, da bi zatim objavili diplomatske depeše o sastancima šefa crnogorske diplomatije u USA i Njemačkoj. U tim depešama su, gle čuda, iznijete samo istine o pritiscima Rusije na Crnu Goru preko SPC, medija, nevladinih organizacija, izdavača, političkih partija i pojedinaca. „Lukšić je u tom kontekstu i na interesovanje, sagovornika upoznao sa aktivnostima različitih faktora uticaja, u prvom redu Ruske Federacije koja svojom propagandom, koristeći različite kanale komunikacije, pokušava da utiče na nivo javne podrške NATO članstvu u našoj zemlji“ – stoji u depeši. Mnogo galame ni oko čega. U depešama je iznijeto ono što je i savezu slabovidih i gluvih više nego jasno. Postavilo se kao suštinski problem curenje informacija iz Vlade. Nagađanja idu od toga da se informacije kupuju do toga da Srbi, kojih po srpskim političkim partijama nema u državnoj upravi, dostavljaju informacije protivnicima stvaranja od Crne Gore države zapadnoevropske civilizacije. Mnogo su veći ulozi u igri nego što se nekome naizgled čini.

Verujem u Putina, rublje, evre i dolare: Mitropolit Amfilohije, sitni Lucifer

Crna Gora kao dio evroatlanskog svijeta stavlja tačku na aspiracije srpskih velikonacionalista prema Crnoj Gori, istovremeno stavljajući atavističku, idiotsku ideju panslavizma i ujedinjenja pravoslavlja pod Trećim Rimom, što bi valjda trebalo da bude Moskva, ad akta. Ne zato što će Crna Gora nešto suštinski ojačati te snage, već je prosto potrebna teritorijalno za ostvarenje tih bolesnih ideja. Sjetite se samo gluposti koju je Crna Gora napravila ulazeći u federaciju sa Miloševićevićevom Srbijom, dajući Miloševiću alibi za konstruisanje nekakve nove Jugoslavije u kojoj bi „ostali svi oni koji to žele“. A to je značilo u suštini stvaranje Velike Srbije i zauzimanje velikog dijela teritorije Hrvatske i BIH. Da se stvari raspliću i bliže razrješenju pokazuju sve češći istupi stuba svega anticivilizacijskog u Crnoj Gori, Amfilohija Radovića. Gotovo svakodnevno pokazujući da mu puca prsluk za zakone Crne Gore, ponižavajući vlasti i samu državu Crnu Goru, Amfilohije šalje poruke i svijetu i građanima Crne Gore da se radi o, kako on kaže, fildžan državi, koja je više provizorijum nego ozbiljna država. Kalkulantski odnos crnogorskih vlasti prema tom Luciferu stvorio je u Crnoj Gori armije sljedbenika retrogradnih ideja, izvučenih iz naftalina vremena u kojem su civilizacijske i istorijske okolnosti nametale drugačiju geopolitičku realnost, sve začinjeno opskurantizmom svojstvenim instuticiji na čijem je čelu i idejama koje zastupa.

Sa ulaskom Crne Gore u NATO zaokružuje se ono što je u teoriji poznato pod nazivom “Anžujska Evropa“. Svojim položajem, svojom pripadnošću mediteranskom prostoru, Crna Gora prirodno pripada evropskoj civilizaciji i samo su je nesretne istorijske okolnosti odvojile od tog prostora, traženjem saveznika u nekakvom zajedništvu sa drugim pravoslavnim „bratskim narodima“, prvenstveno se oslanjajući na rusku materijalnu pomoć. Koliko je ta pomoć bila licemjerna najbolje govori okretanje leđa Crnoj Gori pojavom Karađorđevića u Srbiji, kao pouzdanim ruskim saveznicima i sprovodiocima tzv. ruske istočne politike na Balkanu, preuzevši tu palicu od Crne Gore i Nikole I Petrovića. Danas se sakriva sličan iracionalan odnos prema Rusiji i njenoj politici prema ovim prostorima, jer je faktički nemoguće racionalno objasniti poziciju Crne Gore kao ruskog satelita, okruženog NATO zemljama. Kao kukavičje jaje nudi se nekakva vojna neutralnost. Nesumnjivo je da ta fikcija vojne neutralnosti pogoduje Rusiji jer je ona bjelodano pokazala na primjeru Ukrajine koliko je se dojmi nečija neutralnost. I međunarodni ugovori koje je potpisala sa Ukrajinom u dva navrata, kojima je garantovala cjelovitost ukrajinske države. Al’ su je sačuvali, alal im vjera!

Neutralan kao bankovni konto: Marko Milačić

Zaboravih da napišem ko se javio kao tobožnji glavni sabdjevač podgoričkog Dana povjerljivim informacijama iz Vlade. Radi se o našem starom poznaniku,Marku Milačiću, sušitelju donjeg veša ispred vlade Crne Gore i sličnih infatilnih trivijalnosti, nekadašnjem vrlom Crnogorcu, sada novopečenom novinaru „snažne srpske nacionalne novine“ i „srpske borbene patriotske novine“ Ljiljane Ugrice. Ovom korifeju propagande o neutralnosti Crne Gore se posrećilo u životu. Krenulo ga. Čak i njemu je jasno da je vojna neutralnost najobičnija besmislica jer nikoga ne obavezuje na poštovanje neutralnosti. Niti je moguće sankcionisati povredu te neutralnosti, sem posrednim putem poput slučaja sa Ukrajinom. Da je vojna neutralnost riješenje sve zemlje bi raspustile svoje vojske i poslale ih kućama. Samo budaletine mogu zamišljati Crnu Goru sa nešto više od 600.000 hiljada stanovnika, 2.000 vojnika i mnogo većim brojem potencijalne pete kolone, kao vojno neutralnu zemlju. I Marko Milačić. Čovjek kome je ekces politički kredo nije propustio ni da na dan proslave osnivanja NATO-a u Podgorici napravi provokaciju koja ga je koštala 500 eura, praveći, po običaju, od sebe žrtvu.

Već pomenuta Julija Latinjina piše da rusko društvo danas doživljava ubrzanu fašizaciju. Pod parolom „Vratimo se velikoj ruskoj kulturi“ kaže da se građanima Rusije zapravo predlaže da prostakluk, pijanstvo i primitivizam smatraju drevno-ruskim dostignućima i agresivno ih ubjeđuju u to da je „piti, odsijecati glave i uzimati mito od iskona bila i ostala glavna ruska karakterna osobina“. A da je sve ostalo tobože truli Zapad. Kao da se reprizira Srbija devedesetih godina u kojima je sav nacionalistički, antizapadni i anticivilizacijski ološ umislio da vodi krstaški rat za nekakve pravoslavne vrijednosti, rat protiv vrijednosti zapadne civilizacije i globalne hijerarhije. U suštini, radi se i u jednom i u drugom slučaju, u slučaju Srbije i slučaju Rusije, o zločincima sa predumišljajem, koji postaju sve opasniji što im je pozicija ugroženija. Za razliku od Srbije, u slučaju Rusije radi se o opasnom arsenalu i tragičnim mogućim posljedicama po čitavo čovječanstvo. Oni koji su pokašavali smisleno da dokažu kako ne postoji logika da iza ubistva Njemcova stoji Putin poručujem da u slučaju autokratskih režima ne postoji logika. Dovoljno je, recimo, da se nije dopao Putinovoj ljepšoj polovini (što nije teško biti). Sjetite se samo ubistva Slavka Ćuruvije ili Stambolića i koliko je imalo logike u oba ta čina. Kažu da su najopasnije ranjene zvijeri. To unosi zebnju i tjera razuman svijet na debelo promišljanje kako stati „na rep“ zlu koje prijeti evropskom miru, služeći se već viđenom matricom „ugroženosti svog naroda“ po susjednim državama.

  1. Napišite komentar

VAŠ KOMENTAR:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s