Đukanović nije Messi

Igra Đukanovićevog DPS-a više liči na Murinjove ekipe – u odbrani tvrdo, malo po nogama, malo laktom.
Crna Gora, Milo Đukanović, Izbori, Protesti

Đukanoviću i njegovoj ekipi svejedno je da li su ga zabili rukom, iz ofsajda, stražnjicom ili lobom sa sredine terena 

Piše: Andrej Nikolaidis

U nedjelju, 27. septembra, počinju (još jedni) protesti u Podgorici. Organizuje ih Demokratski front.

Ovakav je plan: narod će se na protestima okupiti pred Skupštinom u Podgorici. I tamo ostati sve dok se Đukanović ne povuče i vlast ne preda Nebojši Medojeviću i Andriji Mandiću. Da bi građanima koji se odazovu na molbu za rušenje Đukanovića bilo koliko-toliko udobno, Front je obezbijedio tople obroke i šatore u kojima građani mogu noćiti.

Što bi u Podgorici rekli: važi, završeno vam je to.

Neka vas ne zavara to što taj plan zvuči glupo, izgleda glupo i djeluje glupo – taj plan jeste glup.

Prije svega, Đukanović je dokazano neosjetljiv na pozive da se, nakon četvrt vijeka koje je proveo što kao premijer, što kao predjednik Crne Gore, blagoizvoli skloniti s vlasti. Svaki put ista priča: neko traži da Milo ide, a Milo kaže – vlast ćete morati osvojiti na izborima. On na vlast, doduše, nije došao izborima, nego pučem, ali je u međuvremenu, što bi se reklo, demokratski sazrio, te danas u Crnoj Gori nema čovjeka koji ima više povjerenja u demokratske procedure od njega. Slavni engleski fudbaler Geri Lineker je govorio kako je fudbal igra loptom u kojoj učestvuju dvije ekipe a pobjeđuje Njemačka. U Crnoj Gori, izbori su procedura u kojoj učestvuje više partija, a pobjeđuje Milo Đukanović.

Kad smo već kod fudbalske terminologije… Đukanović nije Messi – talenat i majstorstvo nisu ono što mu obezbjeđuje prevagu. Igra njegove Demokratske partije socijalista više liči na ono što na terenu prikazuju Murinjove ekipe. U odbrani tvrdo, malo po nogama, malo laktom, lopta može proći ali igrač nikad. Na sredini premoć i uvijek čovjek više: to obezbjeđuje njegova vojska partijskih aktivista koji nisu tehničari, ali puno trče i ginu na terenu.

‘Afera Snimak’

A u napadu? Ako se šta napravi, ako ne – opet dobro. Važno je ne primiti gol, pobjedi se ionako ne gleda u zube, svejedno je je li 5:0 ili na penale. Gol više je gol više, a Đukanoviću i njegovoj ekipi svejedno je da li su ga zabili rukom, iz ofsajda, stražnjicom ili lobom sa sredine terena.

Kako to izgleda u praksi otkrila je afera ‘Snimak’: mediji su svojevremeno objavili “snimke iz svlačionice”, sa partijskih sastanaka DPS-a, koji su potvrdili da se u toj partiji njeguje filozofija igre koja se može okarakterisati kao “legitiman cilj opravdava svako nelegalno sredstvo”.

Prošli put kada se Front okupio ispred skupštine da primora Đukanovića na ustupke, bilo je to nakon što je ovaj priznao Kosovo. Tada je lider Fronta Andrija Mandić spavao u Skupštini i štrajkovao glađu. Đukanović ni da trepne. Mandića su, zlobnici kažu, jedno vrijeme hranili burecima koje su unosili na stražnji ulaz, da bi se on na koncu, neobavljena posla, vratio starim prehrambenim navikama. I od tada, mašala, dobio desetak kila. Mandiću se nema šta zamjeriti. Čovjek je probao, ali vidio da je Đukanović zapeo za nezavisnost Kosova k’o sivonja. Mandić, šta će, sjeo i najeo se kao čovjek – pametniji popušta.

Ovoga puta, Mandić se nada većoj podršci naroda.

“Dok god je narod pistupao na sličan način i krenuo da putem upornosti, istrajnosti i izdržljivosti mijenja vlastite režime, na kraju su režimi morali popustiti i ja sam siguran da će tako biti i u Crnoj Gori”, poručio je on na konferenciji za novinare.

Koordincioni tim Frontovih protesta broji 1.250 ljudi. To je impresivna cifra. Ali još uvijek ništa prema 300 do 400 hiljada ljudi, čije je učešće na protestima najavio visoki funkcioner Fronta, Branko Radulović.

Front će proteste, rekosmo li, održati ispred Skupštine, gdje se može okupiti, brat-bratu, par hiljada ljudi, ako se malo stisnu. Gdje će se okupiti ostatak od 395 hiljada nije jasno, ali moguće da Front računa da će najveći dio građana protestvovati iz svojih kuća, uz nedjeljni ručak i popodnevni fudbal na televiziji.

Neka vas šaljiva intonacija ovog teksta ne zavara: stvari na podgoričkim protestima mogu poći po zlu. Iz Fronta ponavljaju da će protesti biti mirni, dok iz policije ponavljaju da će na svaku silu odgovoriti silom.

U priču su se, kako to već u Crnoj Gori biva, uključile i pravoslavne crkve. Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo “ukazao je da se sjutrašnji protesti u Podgorici organizuju na veliki hrišćanski praznik Krstovdan, te da je namjera Srpske pravoslavne crkve da vjernike, nakon službe u Hramu u Podgorici, uputi pred Skupštinu”.

Sveštenik Srpske pravoslavne crkve, Velibor Džomić, sa druge strane, tvrdi da “sveštenicima nije mjesto na partijskm skupovima”. Džomić je, doduše, na pomenutim Mandićevim protestima zbog priznanja Kosova bio ne samo prisutan, nego i vrlo živahan – pozivao je na juriš na Skupštinu i iz grla pjevao “Spremte se, spremte četnici”. Ali ljudi se, šta ćete, mijenjaju…

Neki ljudi da, ali ne i Amfilohije. On na proteste ne mora doći, jer je organizatore protesta početkom septembra već okupio kod sebe i dao im upute. Povod je, formalno, bio Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti kojem se SPC žestoko protivi, ali se sastanak, koncidencija, šta ćeš, desio baš pred proteste u Podgorici.

Destabilizacija države

Kao što sam za Al jazeeru još ranije pisao: izgledi da Front organizuje masovne i uspješne proteste su minimalni. Što znači da će se politička situacija u Crnoj Gori – osim ako Mandić nema namjeru da masovnost tih protesta nadomjesti njihovom radikalnošću – rasplesti tek nakon odluke NATO-a o tome hoće li tu državu pozvati u članstvo, odluke koja je najavljena za kraj ove godine.

Vratimo se fudbalskoj terminologiji: protesti su za Mandića i ekipu koju predvodi ono što je za fudbalsku ekipu koja gubi posljednji napad, u posljednjem minutu sudijske nadoknade.

Ulazak u NATO je za politiku čiji je prvi čovjek Amfilohije a političko krilo Demokratski front – game over. Jer nakon toga, za dugo vremena nestaje svaka šansa za ono za što su se Mandić i Amfilohije čitave svoje političke karijere zalagali: za (juče bezuslovno, danas ponovno) političko i vojno uvezivanje Crne Gore sa Srbijom i Rusijom. Stoga bi ulazak Crne Gore u NATO za tu politiku bio daleko teži poraz od proglašenja crnogorske nezavisnosti 2006. To je bilo prvo poluvrijeme. Ulazak u NATO značio bi kraj meča.

Šta su Mandić i Amfilohije spremni učiniti da bi spriječili taj poraz vidjećemo u danima pred nama.

  1. Napišite komentar

VAŠ KOMENTAR:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s