Ksenofobija, homofobija i rasizam

 

Ksenofobija

Ksenofobija označava strah ili anksioznost prema strancima ili nepoznatom, etimološki riječi dolazi od grčkih riječi ξένος (ksenos), što znači stranac i φόβος (fobos) – strah. Pojam se općenito rabi za opisivanje straha ili mržnje prema stranicima ili općenito, prema ljudima drugačijim od samoga sebe. Na primjer, rasizam se ponekad opisuje kao oblik ksenofobije.

Ksenofobija implicira vjerovanje (bez obzira na njenu istinitost) da je objekt straha (mržnje) na neki način stran. Predrasude protiv žena ne mogu se smatrati oblicima ksenofobije u ovom smislu, osim u ograničenim slučajevima ekskluzivno muških društava (institucija). Pojam ksenofilija odnosi se na suprotnu pojavu, simpatiziranju stranaca.

“DSM-IV” pravilnik u opisu ove fobije spominje “intenzivnu anksioznost” koja slijedi izlaganju objektu fobije, bilo u stvarnom životu ili putem mašte ili video zapisa.

Postoje dva glavna objekta ove fobije:

-prvi je grupa građana u društvu, koja se po nekom kriteriju smatra izdvojenom, to su često nedavni doseljenici, no ksenofobija može biti usmjerena i prema grupi koja je dio društva već stoljećima. Ovaj oblik ksenofobije može uzrokovati (potaknuti) nasilne reakcije, a krajnji vid mu je genocid. Šovinizam je agresivni oblik nacionalizma koji iskazuje ksenofobiju.

-drugi oblik ksenofobije je primarno kulturalni, a objekti fobije su kulturalni elementi koje smatramo stranima. Sve kulture su podložne stranim utjecajima, no kulturalna ksenofobija je često vrlo usmjerena, na primjer prema posuđenicama iz stranih jezika. Ovaj oblik ksenofobije rijetko izaziva nasilje prema ljudima, no može uzrokovati političke kampanje za kulturnu ili jezičnu čistoću (rabi se izraz purizam). Izolacionizam, opća odbojnost prema svemu stranom ne može se opisati kao oblik ksenofobije.

 

Homofobija

Homofobija (od grč. homós koja znači isti, jednako i phóbos koja znači strah) je iracionalan strah, mržnja, predrasude ili diskriminacija prema osobama homoseksualne orijentacije i uključujući osobe koje su tako percipirane.

Institucionalna homofobija se odnosi na brojne načine kojima vlada, poslovni sektor, crkve i druge institucije i organizacije vrše diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije. Za institucionalnu homofobiju se često korist naziv heteroseksizam.

Kulturalna, kolektivna ili društvena homofobija se odnosi na društvene norme i standarde koji diktiraju uvjerenje kako je biti heteroseksualan bolje ili moralnije nego biti lezbijke, gejevi i biseksualke/ci te da svatko jest ili bi trebao biti heteroseksualan. I za kulturalnu homofobiju se koristi naziv heteroseksizam.

Homofob je naziv za osobu bilo kojeg spola koja otvoreno izražava mržnju prema osobama homoseksualne orijentacije.

Heteroseksizam – pristup i stav koji promovira heteroseksualnost kao jedini legitimni oblik ljudske seksualnosti, te ignorira postojanje drugih seksualnih orijentacija, negira postojanje lezbijki, gej muškaraca i biseksualnih osoba.

Takvi ispadi su kažnjivi kao diskriminacija i/ili zločin iz mržnje.

Homofobija kao skup predrasuda prvenstveno je uzrokovana neinformiranošću.

Kao što je slučaj sa seksizmom i rasizmom, osobe postaju homofobne djelovanjem društva i kulture koji se uče na predrsudama[nedostaje izvor]. Mitovi o lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama se nastavljaju prenositi u društvu usprkos dostupnosti točnih informacija[nedostaje izvor]. Seksualnu edukaciju i edukaciju o seksualnim pravima, ali i ljudskim pravima općenito gotovo je nemoguće dobiti nepristrano. Mnoge su osobe odrasle i nastavile vjerovati u stereotipe koje su naučile u djetinjstvu, a neke vjerske i konzervativne organizacije promoviraju neistine o ljudskoj seksualnosti i seksualnim i rodnim manjinama. Jedina dostupna informacija ostaju mediji, koji često u svrhu profita, pišu senzacionalistički[nedostaje izvor].

Interpersonalna homofobija (zlostavljanje i individualna diskriminacija) se može objasniti razmatranjem psiholoških čimbenika u povezanosti s predrasudama – latentno homoseksualne i biseksualne osobe.

Osobe koje nisu sigurne s vlastitom seksualnošću, ili koje se osjećaju ugrožene od homoseksuane i biseksualne seksualnosti, sklone su rigidnosti prema tome što je seksualno “ispravno” i mogu pokušati nasilno reagirati na homoseksualnu i/ili biseksualnu osobu ili naturivati svoja uvjerenja, pozivajući se pritom na “normalnost” ili religiju.

Rasizam

 

Rasizam je teorija, odnosno ideologija, po kojoj između rasa koje čine ljudski rod (vrsta homo sapiens postoje duboke, biološki uvjetovane razlike, koje se ne mogu preći; odnosno, ako i mogu, to je “miješanje rasa” krajnje nepoželjno. Rase trebaju živjeti odvojeno. Pristaša rasizma je rasist.

Na odvajanju se bazirao npr. sustav apartheida u Južnoafričkoj Republici i isključivanje crnaca iz političkih prava na jugu SAD-a, koje se nakon ukidanja ropstva 1865. zadržalo sve do 1960-ih godina. (Vidi npr. članak Rosa Parks)

Gotovo uvijek, rasistička ideologija vezana je sa idejom da su neke rase vrednije, prirodno superiornije od drugih, pa je prirodno da budu u superironom položaju, te je dozvoljeno koristiti silu da se taj položaj održi i spriječi “kvarenje” rase. Najradikalniji oblik rasističke ideologije u suvremenoj povijesti je nacizam, koji razlikuje arijevce kao rasu gospodara, rase koje arijevcima mogu biti samo sluge ili robovi (npr. Slaveni), te rase koje trebe pobiti (Židovi, Romi); posljednja namisao realizirana je u Holokaustu. Židovi su bili progonjeni kao pripadnici niže rase, a ne kao vjera, čak i onda ako su im oba roditelja kršćani.

Rasizam su razvili europski antropolozi XIX. stoljeća, istražujući primitivne narode. Oni su zaključivali da je njihova “primitivnost” ne samo kulturno, nego i biološki uvjetovana, njihovim slabijim umnim sposobnostima. Koristili su pritom Darwinovu teoriju evolucije, obrazlažući kako su različite rase manje ili više odmakle u evolucijskom napretku u odnosu na izumrle pretke koje čovjek dijeli sa čovjekolikim majmunima (najviše naravno stanovnici zemalja iz kojih su bili ti antropolozi, najmanje crnci i osobito neke potkategorije među njima). Tako su iz Afrike i zaostalih dijelova Azije stizale vijesti o poluljudima-polumajmunima. Najpoznatiji je primjer orangutan, kojeg su opisivali kao ljudsko biće pokriveno dlakom i sa snažnom majmunskom čeljusti.

Obično se pretpostavljalo da je viši stupanj razvoja neke rase lako mjerljiv nekim fizičkim karakteristikama, npr. oblikom lubanje ili jednostavno njenim volumenom. Preciznija mjerenja su međutim pokazala da bitnih razlika u veličini lubanje među raznim rasama nema, te da kvocijent inteligencije nije povezan s veličinom lubanje.

Sam Darwin je ove teorije odbacivao, ukazujući da sve tzv. rase pripadaju istoj životinjskoj vrsti (homo sapiens), jer se jednostavno međusobno križaju, te da su danas lako vidljive razlike uvjetovane kulturnom, a ne prirodnom evolucijom, koja nije dovela do bioloških promjena.

Rasisti su na to uzvraćali da je križanje doduše moguće, ali da se križanjem pripadnika više i niže rase dobiva “iskvareni” primjerak koji se neopravdano pokušava “prošvercati” u višu rasu (a u najboljem slučaju je negdje u sredini). Npr. vlasnici robova na jugu SAD često su imali djecu sa svojim crnim robinjama, te ih smatrali potpunim crncima i držali kao robove, bez primisli o očinskim osjećajima. Kad je ropstvo ukinuto, žestoko se osuđivalo “miješanje rasa” (a osobito između crnca i bjelkinje).

Rasističke su teorije bile u službi europskog imperijalizma, argumentirajući da je prirodan poredak stvari da Europljani (bijelci) budu vladari nad drugim rasama u kolonijama. Pri tome se zanemarivalo da, iako postoje narodi koji žive na stupnju kamenog doba, mnogi vaneuropski narodi imaju dugu tradiciju visokorazvijene civilizacije, koje su još prije samo nekoliko stoljeća bile nadmoćne europskoj.

Kada su Europljani u XIX stoljeću počeli upoznavati primitivne kulture, rasistička je teorija imala neka racionalna uporišta. Podrobnija antropološka i druga istraživanja u XX. stoljeću pokazala su međutim da je “primitivnost” primitivnih kultura relativna: jedan lovac i sakupljač, iako je nepismen i posjetuje vrlo primitivna oruđa, iskazuje u svojem životu visoku inteligenciju i brojna znanja i vještine. Lingvistička su istraživanja pokazala da su, suprotno prvobitnim utiscima o tome da neka primitivna plemena govore jedva artikuliranim, poluživotinjskim jezicima, svi ljudski jezici vrlo slične osnovne strukture, daleko složenije od bilo kojeg životinjskog sustava simbola. Čak i najprimitivniji jezici imaju jednak potencijal kao i najrazvijeniji za izražavanje suptilnih, apstraktnih misli, iako ih naravno zbog kulturne zaostalosti ne koriste.

Ako neke razlike među raznim grupama koje se mogu nazvati rasom i postoje, one se iskazuju tek na velikom uzorku, u prosjeku, pa nikako ne mogu biti osnova da se pripadnike neke rase diskriminira. Npr. crnci u SAD pokazuju na testovima inteligencije niže rezultate (niži IQ nego bijelci. Diskusije se vode radi li se o kulturološki ili nasljedno uslovljenoj razlici. No, čak i ako je ovo drugo slučaj, još uvijek je oko 20 posto crnaca inteligentnije od prosječnog bijelca. Također, “uspjeh u životu” samo je u slaboj korelaciji sa IQ; zato svakome treba dati istu šansu. Nadalje, sične su razlike u rezlutatima na testu inteligencije nađene i između stanovnika različitih područja i zemalja koji pripadaju istoj rasi pa i istom kulturnom krugu. (Osim toga, što se rjeđe spominje, Azijati u SAD pokazuju bolje rezultate od bijelaca. Židovi pak pokazuju znatno bolje rezultate nego kršćani, ali to vrijedi samo za aškenaze, a ne i sefarde.)

Rasitičke ideologije, iako su i dalje ekplicitno prisutne u nekim ekstremističkim političkim pokretima kao što je Ku Klux Klan, a implicitno znatno šire, nemaju po današnjem stanju znanosti nikakvu znanstvenu osnovu.