»Vrijedi biti tri mjeseca bez seksa da bi se borilo i ubijalo. Možda zvuči idiotski, ali ubijanje je bolje od seksa…«, kaže Norvežanin
Danny Dravot i Peachey Camehan, dva su engleska vojnika-avanturista, glavni likovi kratke priče »Čovjek koji je htio biti kralj« Rudyarda Kiplinga. Prema toj kratkoj priči, čija je radnja smještena u 19. stoljeće, John Huston snimio je 1975. godine istoimeni film. Dvojica vojnika, tražeći avanturu završavaju u Afganistanu. Na tom putu susreću lokalnog stanovnika koji ih, diveći se britanskoj moći, što se od Britanaca može naučiti, a oni mu spremno odgovaraju »mi vas možemo naučiti kako da ubijate, ali civilizirano«.
Stoljeće i pol kasnije neki drugi zapadnjaci došli su u Afganistan, bez želje da budu kraljevi, ali s idejom da Afganistan konačno smire i demokratski, dakle po suvremenim mjerilima civilizirano, urede. No, očito je da civiliziranje ne može proći bez ubijanja. Norvežani su šokirani nedavnim člankom objavljenjim u časopisu za muškarce »Alfa«. Norveški snajperisti u Afganistanu hvalili su se time kako ubijaju lokalno stanovništvo s udaljenosti većoj od 2.500 metara. Ono što je šokiralo javnost Norveške, zemlje koju se smatra jednom od najciviliziranijih, jest izjava jednog snajperista »vrijedi biti tri mjeseca bez seksa da bi se borilo i ubijalo. Možda zvuči idiotski, ali ubijanje je bolje od seksa«. Ima toga iz kazivanja norveških vojnika još. Primjerice, »Kada ste na terenu to je ili vi ili neprijatelj. Kada vidite crveni trak krvi, to je neopisivo. To je ono zbog čega smo ovdje«. Da se ne radi samo o »običnom« ubijanju neprijateljskih vojnika, odnosno talibana, kakvo spada u rad, nego o golemom užitku koji nadmašuje seksualni, osobnim je uspjehom posvjedočio neimenovani norveški vojnik: »Pogodio sam, 2. veljače, talibana u vrat s 2.770 metara. To je bilo stvarno sjajno«. Takav osjećaj posljedica je toga »što ponekad stvarno imamo sreće«.
Velika bura
Priča je izazvala veliku buru u Norveškoj i prije nego što je objavljena. Podrška norveškom sudjelovanju u misiji ISAF dodatno je pala. U Afganistanu je poginulo osam norveških vojnika, ove godine pet. Njihova je baza u Meymanehu, na sjeverozapadu zemlje, i smatra se jednom od najnesigurnijih u Afganistanu. Talibani su više puta napali bazu, a čini se da postoje brojni problemi s unutarnjim ustrojem i disciplinom u bazi. Naravno, na priču o norveškim vojničkim afla-mužjacima objavljenu u Alfi hitno je reagirala vojska, Glasnogovornik vojske John Gystad ustvrdio je da se 98 posto norveških vojnika ponaša dobro i disciplinirano, te da uvijek nekoliko trulih jabuka privuče pozornost. Nije negirao da je i prije bilo problema s disciplinom i ponašanjem, pa su tako zabilježene tučnjave u barovima i ono što je Gystad opisao kao »loše ponašanje prema djevojkama« ne navodeći što se to »loše ponašanje« u praksi podrazumijeva.
Izjave norveških vojnika mnoge su sablaznile i, ne po prvi put, postavljeno je pitanje ne samo koga se tamo šalje, nego i što oni uopće rade u Afganistanu. Više od 500 norveških vojnika u sklopu je nečega što se naziva Provincial Reconstructing Team (PRT) što je uobičajena organizacijska struktura za stranu vojnu prisutnost u toj zemlji. No, pitanje je što oni rekonstruiraju, a koliko se, i kako bore protiv talibana ili drugih ustanika protiv okupatorske sile. Imaju li se na umu nedavne izjave norveških vojnika za Alfu tragikomično zvuče rečenice koje je o tim istim vojnicima izrekao njemački brigadni general Frank Leidenberger u lipnju ove godine: »Pozitivna postignuća PRT-a Meymaneh su rezultat i skandinavskog načina života i kulture. Snažan smisao za humor, u kombinaciji s toplinom srca, otvorenim umom, tolerancijom i obzirom prema Afganistancima su dva zaštitna znaka ovoga PRT-a«.
Psihijatrija
Priča o norveškim vojnicima izazvala je snažan šok, dijelom i zato što se od Norvežana tako nešto ne očekuje. Ta je priča zasjenila samo nekoliko dana stariju priču o grupi američkih vojnika koja je zapravo mnogo šokantnija od norveške. Pripadnici jednog voda 5. udarne brigade 2. pješadijske divizije razmišljali su o tome kako bi bilo zgodno nasumice izabirati i ubijati afganistanske civile. Jednoga dana prošle zime pripadnicima tog voda prišao je muškarac u selu La Mohammed Kalay i američki su vojnici odlučili svoj plan provesti u djelo. Jedan je vojnik odglumio da je napadnut, a ostali iz ubilačkog tima su zapucali. Nakon toga ista je ekipa svoju igru ponovila još najmanje dva puta. Američko vojno tužilaštvo vodi istragu, petoricu vojnika tereti za ubijanje, a sedmoricu za pomaganje u ubijanju. Kako se čini oni nisu ubijali zato što im to pruža veći užitak od seksa, kao nekim norveškim vojnicima, oni su ubijali iz – sportskih pobuda, štogod to značilo. No, njihove pobude mnogo su više psihijatrijske nego li sportske naravi, posebno ima li se na umu da su tijela nesretnih Afganistanaca sjekli na komade. Otkrivanje zločina ujedinilo je sve američke vojnike pod istragom protiv, kako kažu, ludog narednika Calvina Gibbsa. Po svoj su se prilici odlučili za taktiku »prebacimo sve na Gibbsa«. Tako je kaplar Jeremy Morlock, opisujući Gibbsov karakter, kazao da »on iskazuje čistu mržnju za Afganistance i neprestance o njima govori kao o divljacima«.
U malome vremenskom razmaku saznalo se da u Afganistanu postoje strani vojnici koji ubijaju zato što im je to bolje od seksa, da postoje strani vojnici koji ubijaju iz sportskih pobuda, a ne treba čuditi otkrije li se i da postoje oni koji ubijaju zbog glazbe. Na kraju, valja se vratiti na početak brutalne priče o zemlji čijem stanovništvu također ne nedostaje brutalnosti. Camehan i Dravot doživjeli su svoje zvjezdane trenutke u afganistanskoj pokrajini Kafiristan. Dravot je smatran kraljem, takorekuć božanstvom. No, u tom zemlji svakoj stranoj intervenciji dođe kraj. I Dravot i Camehan svirepo su ubijeni.
Angus Young 